|
Identitet br. 160 / 2011.
Piše: IGOR PALIJA
TREĆE OKO
Zašto se manjine boje biti opozicija u Hrvatskoj
„Bilo bi loše da manjinske zajednice i manjinski zastupnici budu u opoziciji. Prema tome, mislim da nova Vlada
ima priliku da preostala otvorena pitanja rješava u suradnji sa manjinskim zajednicama, posebno ovih godinu i po dana kada se do ulaska u Evropsku uniju Hrvatska nalazi pod
monitoringom i dosta se tu stvari u poglavlju 23 – osim pravosuđa – odnosi i na ljudska i manjinska prava”, kaže predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović sugerirajući Milanoviću da
SDSS primi pod svoje skute iako su HDZ-u godinama držali glavu iznad vode, i to nastavili raditi kada je svima postalo jasno da HDZ više nema nikakav legitimitet za vođenje države, te da
je korupcijom, lopovlukom, kriminalom i nesposobnošću ugrozio demokratske i civilizacijske temelje društva. Predsjednik SDSS-a ponavlja staru tezu kako manjine u Hrvatskoj ne mogu sebi
dopustiti taj luksuz da budu opozicija, tj. da budu izvan vlasti. Takav stav ne zastupa samo SDSS već gotovo svi predstavnici manjina. Način razmišljanja, kojim manjinska i ljudska prava u
Hrvatskoj mogu ići uzlazno samo ako su predstavnici manjina u vlasti, pokazuje da manjine nisu ništa demokratski zrelije od hrvatskog političkog društva. Ne samo da manjinski politički
predstavnici u Saboru nemaju viziju niti izgrađenu matricu ponašanja kako djelovati opozicijski, već takvim svojim oportunističkim i konformističkim stavom dovode u pitanje sam smisao
izbora posebnih manjinskih parlamentarnih zastupnika. Kako manjine imaju pravo na 8 saborskih zastupnika, valjda po nekakvoj čudnoj logici, svaka vlast može očekivati osam ruku u Saboru,
pa čak i u pitanjima o kojima isti ti manjinski zastupnici, često sa vrlo upitnim legitimitetom od svega hiljadu ljudi koji su za njih glasali, odlučuju o najvažnijim pitanjima u zemlji
kao što su donošenje proračuna, izmjena organskih zakona, ili pak ukidanja imuniteta zastupniku zbog verbalnog delikta kao što je bio posljednji slučaj sa predstavnikom bošnjačke
zajednice u Saboru. Niti je Šemso Tanković za takvo što imao legitimitet od svoje izborne baze, niti po prirodi stvari, bilo koje manjinske zajednice u Hrvatskoj ne smiju biti prevaga u
pitanjima koja su nadmanjinske prirode i direktno se tiču osnovnih demokratskih standarda u Hrvatskoj. Gospodin Tanković očito ne shvaća da na takav način stavlja, i to potpuno
nepotrebno, odgovornost na bošnjačku zajednicu u Hrvatskoj za uvođenje verbalnog delikta jednom parlamentarnom zastupniku. Privilegije sebi, odgovornost biračima.
Često je takav
slučaj bio i sa zastupnicima drugih manjina u Saboru, koji najčešće nisu bili svjesni koliku odgovornost stavljanju na svoje manjinske zajednice time što zloupotrebljavaju svoju poziciju
u Saboru. Ne smiju manjinski zastupnici koji iza sebe imaju izbornu bazu od 10ak hiljada ljudi, a za koje je ukupno glasalo recimo dvije hiljade glasača, odlučivati da li će u Hrvatskoj
vladati crveni ili crni, lijevi ili desni. To je potpuna zloupotreba manjinskih političkih prava i svodi se isključivo na političku trgovinu. Mi vama ruke u Saboru, a vi nama ljude u
ministarstvima, netransparentne novce ili zapošljavanje rodbine i prijatelja. Pa i nas samih. Zašto ne?! Ono što bi oni zaista trebali raditi jeste, voditi brigu da u Hrvatskoj potpuno u
praksi zaživi sistem zaštite i razvoja manjinskih i ljudskih prava. Razviti transparentan, efikasan i djelotvoran sistem koji će sam po sebi eliminirati potrebu neprincipijelnog koaliranja
i od HDZ-a uspostavljenu praksu politički kontroliranih prava. To se najkvalitetnije upravo može raditi iz opozicije, kada je kontrola puno budnija. Vlast uspavljuje, a pozicija opozicije
vas čini budnima. Stanimirović kaže da je loše da manjinske zajednice budu u opoziciji, jer valjda smatra da isključivo ako su njihovi politički predstavnici u vlasti, manjinska prava
mogu biti provediva u praksi. Znači, jedino konzumiranje vlasti manjinskih političkih elita garantira zaštitu manjinskih prava. To je uvredljivo za jedno demokratsko društvo, za Hrvatsku,
pa ako hoćete i za jednu ljevičarsku Vladu, te sa jedne strane pokazuje da manjinski predstavnici nemaju povjerenja u hrvatsku demokraciju niti u novu vlast, a sa druge, da manjinske
političke elite nemaju viziju kako djelovati sistemski, transparentno i principijelno, čvrsto zagovarajući jednake šanse i vladavinu zakona i prava, bez obzira da li ste na vlasti, ili po
manjinske parlamentarne zastupnike omraženoj opoziciji.
Opozicija ili pozicija nije geografsko mjesto gdje parkirate svoje dupe, već mentalni sklop vrijednosnih stavova i to je ono što
svi u Hrvatskoj, a pogotovo manjinski politički predstavnici, moraju naučiti. Nije važno da li se fizički nalazite u Vladi, već kakav stav zastupate i kakvu politiku ta Vlada provodi. To
najbolje oslikava i dojučerašnji potpredsjednik Vlade Slobodan Uzelac, koji ne samo da je prosijedio prošli mandat u Vlade, nego čini mi se i prespavao, a da od te njegove fizički
vertikalne, ali vrijednosno horizontalne pozicije Srbi nisu imali nikakvu suštinsku korist. Prvo trebate vidjeti kakav stav što se tiče manjinskih prava zastupa nova vlast, pa se tek onda
o njoj možete odrediti pozicijski ili opozicijski, a ne apriori tražiti da budete u vlasti, a vaša je jedina kvalifikacija ta što ste i do jučer (uz obilnu političku trgovinu i mućke)
bili na vlasti i što smatrate da se bez vas ne mogu riješiti problemi manjine koju predstavljate. Za Stanimirovića očito nije važna niti činjenica da je srpska nacionalna zajednica u
Hrvatskoj tri puta više glasova dala Kukuriku koaliciji nego SDSS-u i na taj način dala legitimitet toj opciji da zastupa njezine interese u Saboru. Normalan čovjek bi se zapitao: Pa što
ćete im, pobogu, onda vi?. Kako pokretati stvari, kako dovodite manjinske probleme u fokus javnosti, kako senzibilizirati društvo za probleme manjina, kako predstavljati svoju manjinsku
zajednicu bez ličnih privilegija uz punu odgovornost, politički predstavnici manjina tek trebaju naučiti. Da li je opozicija mjesto gdje će to najbolje i najbrže naučiti? Mislim da
jeste! Opozicija bi za njih bila „vaspitna mjera“ demokratskog sazrijevanja.
|
