OBAVIJEST

Srpski demokratski forum i redakcija Identiteta na novoj adresi u Ilici 16

Identitet br. 160 / 2011.
Piše: DAVOR GJENERO 

MANJINE & VEĆINE
Kraj jednog razdoblja manjinske politike

Izbornom pobjedom Kukuriku koalicije, koja je osigurala dovoljan broj zastupnika potrebnih za formiranje parlamentarne većine, Hrvatska ulazi u novo razdoblje političkog odnosa između parlamentarne većine i manjinskih političkih zastupnika. Sustav zaštite nacionalnih manjina u Hrvatskoj često se neopravdano svodio na pitanje manjinske parlamentarne zastupljenosti, a manjinska „politička klasa“ svoj je interes, vezan uz utjecaj u Saboru, uspješno nametnula kao kriterij ocijene manjinske politike

Izbornom pobjedom Kukuriku koalicije, koja je osigurala dovoljan broj zastupnika potrebnih za formiranje parlamentarne većine, Hrvatska ulazi u novo razdoblje političkog odnosa između parlamentarne većine i manjinskih političkih zastupnika. Sustav zaštite nacionalnih manjina u Hrvatskoj često se neopravdano svodio na pitanje manjinske parlamentarne zastupljenosti, a manjinska „politička klasa“ svoj je interes, vezan uz utjecaj u Saboru, uspješno nametnula kao kriterij ocijene manjinske politike. Isto tako, unapređivanje položaja manjinskih zajednica uglavnom je bilo reducirano na nomotehničku razinu djelovanja, dakle, na promjenu zakonskog položaja manjinskih zajednica. U upravo završenom mandatu, to je svođenje manjinske politike na nomotehničke promjene bilo naročito naglašeno. Glavni uspjeh manjinskih zastupnika, u mandatu u kome je parlamentarna većina ovisila o svakom glasu njihove podrške, trebao je biti promjena Ustava i Ustavnog zakona. Neke od manjina dobile su „konstitutivni status“, odnosno poimenično su spomenute u preambuli Ustava, i parlamentarni zastupnik bošnjačke manjine, koji je izborio „vraćanje“ svoje i nekih drugih manjina u Ustav, to smatra krunom svoga političkog djelovanja. Paradoksalno je da se, prema Ustavnom zakonu o pravu nacionalnih manjina, manjinska prava ostvaruju na osnovi toga što manjinske zajednice zadovoljavaju kriterije zadane definicijom manjine, koju donosi Ustavni zakon, a ne na osnovi poimeničnoga nabrajanja nacionalnih manjina na koje se zakonska prava odnose, kao što je to u većini drugih sustava manjinske zaštite. Isto tako, hrvatski ustavni model ne poznaje razlikovanje između konstitutivnih i nekonstitutivnih, ili između autohtonih ili neautohtonih manjina. Zbog toga je promjena preambule Ustava, o kojoj se mnogo govorilo, tek formalna promjena, koja ni na koji način ne mijenja hrvatsku manjinsku politiku niti način ostvarivanja manjinskih prava. Još je gore bilo s promjenama Ustavnog zakona što su ih inicirali parlamentarni zastupnici srpske manjinske zajednice. Oni su zahtijevali i privremeno dobili poseban model izbora, koji bi osigurao nesmjenjivost uspostavljene elite unutar srpske manjinske političke klase. Druga važna promjena Ustavnog zakona trebala je biti podvrgavanje važnog stupa manjinske zaštite u Hrvatskoj - sustava manjinske samouprave - partijskoj kontroli od strane manjinske političke klase, i to nametanjem od stranke kontrolirane nevladine organizacije za krovnu udrugu manjine i koordinaciju manjinskih samouprava na državnoj razini. Obje promjene Ustavnog zakona Ustavni je sud poništio, tako da je anuliran najveći dio nomotehničke djelatnosti manjinske političke klase u prošlom mandatu. Ostvarivanje trećeg cilja srpske manjinske političke klase – davanje konstitucionalnoga značenja Zajedničkom vijeću općina u Podunavlju, unatoč veto poziciji srpskih zastupnika, nije bilo ostvareno kroz reforme Ustavnog zakona. Dakle, u prošlom su mandatu bili zapostavljeni mehanizmi manjinske samouprave i zastupljenosti manjine na razinama lokalne i regionalne samouprave, što su temeljne razine na kojima se ostvaruju manjinska prava u

Tri neuspjeha manjinske političke klase Parlamentarni zastupnici srpske manjinske zajednice su zahtijevali i privremeno dobili poseban model izbora, koji bi osigurao nesmjenjivost uspostavljene elite unutar srpske manjinske političke klase. Druga važna promjena Ustavnog zakona trebala je biti podvrgavanje važnog stupa manjinske zaštite u Hrvatskoj - sustava manjinske samouprave - partijskoj kontroli od strane manjinske političke klase, i to nametanjem od stranke kontrolirane nevladine organizacije (Srpskog narodnog vijeća SNV) za krovnu udrugu manjine i koordinaciju manjinskih samouprava na državnoj razini. Obje promjene Ustavnog zakona Ustavni je sud poništio. Treći cilj srpske manjinske političke klase - davanje konstitucionalnoga značenja Zajedničkom vijeću općina u Podunavlju, unatoč veto poziciji srpskih zastupnika, nije prošao kroz reforme Ustavnog zakona.

konsolidiranoj državi, a nomotehničke promjene, koje su trebale osigurati maksimalizaciju dobiti manjinske političke klase, jednostavno su se istopile intervencijom Ustavnoga suda. Uspostavljeni standard, kako je samorazumljivo da manjinski zastupnici sudjeluju u parlamentarnoj većini, predstavljao je, doduše, sam po sebi izvjestan društveni napredak, a do neke mjere je djelovao i na relaksaciju odnosa između manjine i većine u političkom tijelu. Ta samorazumljivost bila je do sada i plod nužde, jer bez podrške manjinskih zastupnika nije bilo moguće osigurati parlamentarnu većinu. U novim okolnostima, kad parlamentarna većina neće ovisiti o manjinskim zastupnicima, tek treba vidjeti jesu li i jedna i druga strana u političkoj igri - dakle, i parlamentarna većina i manjinski zastupnici - sposobne dogovoriti pravila koja će im donijeti političku bliskost i omogućiti suradnju. Ta suradnja ne bi bila zasnovana na međuovisnosti i međusobnoj ucijenjenosti. Tek treba vidjeti jesu li manjinski zastupnici dorasli funkcionirati u takvoj koaliciji, hoće li većina imati interesa za takvu suradnju, i na kraju, je li suradnjom bez ucjena moguće ostvariti više od skromnog skora protekloga parlamentarnog mandata. .