|
Identitet br. 160 / 2011.
Piše: DRAŽEN LALIĆ
TEKOVINE DEMOKRACIJE
Može li Zoran Milanović spasiti Hrvatsku od Hrvatske
Nova vlast ima kompetentnost i dovoljno
vremena da dosljedno provede reforme. No, pravo je pitanje imaju li odlučnosti i hrabrosti da izdrže pritiske opozicije i privilegiranih klijentelističkih skupina za ublaženjem
neizbježne „dijete“ ili, ne daj bože, odustajanjem od nje. Ako Milanović i ekipa budu imali dovoljno čvrste živce da se othrvaju tim pritiscima, oni će vjerojatno u trećoj godini
mandata moći ubrati prve plodove svoga rada
 Znoj, ali bez krvi i suza - odgovorio je Zoran Milanović na novinarsko pitanje „Imate li sliku što vas čeka ako dođete na
vlast?“ u intervjuu Večernjem listu deset dana uoči izbora. Predsjednik SDP-a je ne samo u predizbornom komuniciranju nego i 4. prosinca kasno navečer, u svome
izvrsnom govoru, posredno pokazao kako dobro poznaje političko djelo i književni opus Winstona Churchilla. Naime, u tom razdoblju kao da je slijedio naputak britanskoga
državnika: „U ratu: odlučnost. U porazu: prkos. U pobjedi: velikodušnost. U miru: dobra volja“. Za vrijeme duge stvarne i kratke službene kampanje te neposredno nakon izbora
Milanović se javnosti predstavljao kao snažni vođa usmjeren cilju, nakon što su objavljeni rezultati izbora bio je tolerantan
(izrazio je želju da njegova vlast surađuje sa suparnicima), a nakon izbornoga obračuna pokazao je svoju dobrohotnost („Onima koji nam nisu dali podršku poručujem da ćemo se
truditi da budemo i njihova vlast“, pobjednički govor u Muzeju suvremene umjetnosti). Jadranka Kosor je pokazala
odlučnost u „ratu“ (kampanji) i prkos u porazu, ali ne i dobru volju u „miru“ (vremenu nakon izbora). Njen govor 4. prosinca u
bivšem Muzeju revolucije doista je bio ostrašćen i uskogrudan. Kako izborne noći, tako i u prijašnjem razdoblju, Kosor i njeni
suradnici su odbili priznati političku odgovornost svoje stranke, vlade desnoga centra i premijerke (dvije i po godine, zapravo
dugo razdoblje, ona je uz Mladena Bajića bila najmoćniji političar u Hrvatskoj) za mučno ekonomsko i drugo stanje u zemlji,
koje je naposljetku uvjetovalo najteži izborni poraz HDZ-a u njegovoj povijesti. Slušajući njen nemušti govor, sjetio sam se
dojmljivoga nastupa Johna McCaina u izbornoj noći 4. studenoga 2008, kojega sam pratio na velikom TV-ekranu u
washingtonskom klubu „Zanzibar“, zajedno s nekoliko stotina Obaminom pobjedom oduševljenih Afroamerikanaca koji su ipak
pokazivali poštovanje prema predsjedničkom kandidatu Republikanaca. U tom je „govoru priznanja“ (poraza) McCain čestitao
pobjedniku Baracku Obami (s kojim se inače u kampanji žestoko sukobljavao), ponudio mu suradnju, te zaključno poručio:
„Danas, bio sam kandidat za najvišu dužnost u zemlji koju jako volim, a noćas, ostajem njen sluga“. Sljedećih je dana u
medijima često citirana izjava McCaina: „Nikada se ne skrivam od povijesti“. Za razliku od američkoga političara, Jadranka
Kosor je propustila čestitati izbornom pobjedniku (slično se ponio i Milanović četiri godine prije toga, ali sam uvjeren kako
sada ne bi ponovio tu veliku grešku) i nije pokazala spremnost da ona i njena stranka surađuju s novom vlašću. Predsjednica HDZ-a se sakrila od povijesti.
VAGON UMJESTO LOKOMOTIVE
Povijest se međutim nije sakrila od nje i njenih stranačkih kolega. Birači su ih kaznili zbog prevladavajućih neuspjeha državne
vlasti od početka 2004. do kraja 2011. godine, ponajprije vezanih za eskaliranje korupcije i organiziranog kriminala, te
produbljavanje svekolike društvene krize. Međutim, ta je velika hrvatska stranka, s kojom je povezano ne samo ono loše nego i
dobro (primjerice, završetak složenoga procesa priključenja zemlje Evropskoj Uniji) što se u posljednjih 21 godinu politički zbilo
u Hrvatskoj, „ostala na nogama“. Usprkos različitim teškoćama, HDZ je dobio gotovo četvrtinu glasova onih koji su izašli na
izbore (najmanji odaziv na takve izbore do sada: samo 62 posto od ukupnoga biračkog tijela). Hrvatska demokratska
zajednica je time pokazala da kasnije ponovo - osvojila je pet od dosadašnjih sedam ciklusa parlamentarnih izbora - može
ostvariti svoj potencijal stranke „prirodne većine“, dakle one koja najviše odgovara prosječnom hrvatskom biraču. Ipak, taj je
potencijal i najveća snaga i najveća slabost HDZ-a, s obzirom da je ta stranka dosad uglavnom više funkcionirala kao
(luksuzni) vagon u vlaku hrvatske politike, nego kao lokomotiva koja snažno vuče politiku i društvo ka destinaciji napretka.
Postizborne konstelacije vazda znatno su određene prirodom izbora. Jesu li ovo više bili „odstupajući“ izbori (oni u kojima
stranka prirodne većine zbog nekih razmjerno okolnosti kao što je ekonomska kriza privremeno gubi vlast) ili „kritični“
(restrukturirajući) izbori u kojima se stubokom mijenja odnos političkih snaga pa slijedom toga najjača stranka (u dotadašnjem
duljem razdoblju) silazi s političke scene? Važno, ali teško pitanje. Ako bih na njega baš morao odgovoriti, skloniji sam uzeti u
obzir veću vjerojatnoću prve mogućnosti. Naime, ekonomske i društvene teškoće su toliko izražene da će Vlada lijevoga centra
naprosto morati poduzeti nepopularne „rezove“. Čačić i drugi njeni nositelji govore o „dijeti“, ali u ovako teškoj situaciji to treba
smatrati eufemizmom, a izjave Milanovića poput one iz početka studenoga „Bolnih rezova nema, to je nametnuto“ ocijeniti
neosnovanima. Nužna reduciranja državnog proračuna, što znači nemaloga dijela socijalnih davanja pa i plaća javnih
službenika, ubrzo će Vladu i neke njene aktere učiniti jako nepopularnima u većem dijelu javnosti. Takav slijed zbivanja će
otvoriti politički prostor za najsnažniju političku alternativu. A to je HDZ. S druge strane, dominantna stranka hrvatske desnice u
proteklom je razdoblju djelovala, uz ostalo, kao selektivna socijalistička stranka. I to u smislu da je koristila socijalnu državu
kako bi zadržala često neosnovane socijalne privilegije nekih kategorija stanovništva kao što su branitelji i vojni invalidi,
korisnici privilegiranih mirovina, i slične. U posljednjoj je kampanji Kosoričina ekipa, uz „domoljubne“ slogane poput „Čuvajmo
Hrvatsku“ (od koga?!), na velikim plakatima odašiljala usporedne poruke poput „Jamčimo sigurnost javnoj upravi“ i „Nećemo
politička otpuštanja“, te „Očuvali smo dostojanstvo branitelja“ i „Nećemo smanjivanje prava“ i slične, kojima se dodvoravala
posebno zabrinutima za očuvanje plaća, mirovina i socijalnih privilegija. HDZ će u sljedećem razdoblju zasigurno nastaviti
funkcionirati kao politički skrbnik pripadnika navedenih kategorija, kojima će vjerojatno pridružiti nemali dio onih koji će
sljedećih mjeseci izgubiti posao ili na druge načine biti ugroženi ekonomskim reformama nove vlasti. A ta vlast, slijedom
naizgled začudne „lukavštine političkog uma“, znatno će više u najvažnijem području gospodarstva djelovati kao (neo)liberalno,
nego kao socialistički (socijaldemokratski) orijentirana politička snaga.
PLODOVI U TREĆOJ GODINI MANDATA
Pri ovom razmatranju, treba uzeti u obzir i dvije okolnosti koje mogu djelovati u obrnutom smjeru, dakle nepovoljno za buduće
političke šanse HDZ-a da se razmjerno brzo vrati na vlast. Prva se odnosi na novu koalicijsku vlast, koja je na izborima dobila
razmjerno velik legitimitet i uglavnom raspolaže sa sposobnim upravljačima (Vesna Pusić, Andrea Zlatar Violić, Branko Grčić,
Neven Mimica i neki drugi, pa konačno i Zoran Milanović i Radimir Čačić, najvjerojatnije su meritorniji od političara koji su
netom napustili istovrsne dužnosti). Uz to, ta vlast ima dovoljno vremena (ovisi sama o sebi, uz ostalo i zato što su SDP i HNS
kao njeni vodeći akteri nekoalicijabilni s HDZ-om) da dosljedno provede reforme, odnosno izdrži pritiske opozicije te dijela
civilnog društva (Katolička crkva, neke braniteljske udruge itd.) i javnosti da ublaži neizbježnu „dijetu“ ili sasvim odustane od nje.
Ako Milanović i ekipa budu imali dovoljno čvrste živce da se othrvaju tim pritiscima, oni će vjerojatno u trećoj godini mandata
(nije realno očekivati da se to dogodi ranije) moći ubrati prve plodove svoga rada. Međutim, i tada će morati biti jako oprezni i
pokazati da su naučili lekcije iz prošlosti: neće smjeti ponoviti grešku administracije pok. Ivice Račana koja je loše
komunicirala s javnosti, u pogledu da nije valjano upoznala građane s rezultatima svoga djelovanja koji su zapravo bili
blagotvorni za nacionalnu ekonomiju, te nije uzela u obzir efekt relativne deprivacije slijedom kojega se mnogi ljudi najviše bune
kad im se egzistencijalna situacija popravi, i to ponajviše zato što se tada povećaju njihove aspiracije. Druga je okolnost
vezana za HDZ: ta se stranka mora temeljito reformirati ako namjerava ponovno zasjesti na vlast. Drugim riječima, nužno je da
se „ponovno rodi“, da postane „Novi HDZ“. Kako bi se to dogodilo, HDZ-ovci moraju napraviti „veliko spremanje“, koje će
„pomesti“ staro vodstvo te stranke, uključujući u javnosti vrlo nepopularnu „sivu eminenciju“ Vladimira Šeksa te nedovoljno
sposobnu i učinkovitu Jadranku Kosor. Bivša premijerka je za vrijeme svoga mandata pokazala višak volje i manjak
meritornosti, u javnom komuniciranju je bila sve nesimpatičnija kako je vrijeme prolazilo, te nije demokratskim putem postala
predsjednica stranke (to se neposredno nakon ostavke Sanadera dogodilo aklamacijom sudionika Sabora HDZ-a). I
najvažnije, Jadranka Kosor na posljednjim parlamentarnim izborima je po treći puta (prva dva puta su bili lokalni izbori u
Zagrebu, kad je bila šefica metropolskoga HDZ-a, te predsjednički izbori 2005. iza kojih se još uvijek „vuku repovi“ vezani za
financiranje te kampanje) pokazala kako nije u stanju pobijediti na izborima, ali da je itekako u stanju bez konzultacija ne samo
s „bazom“ nego i stranačkim vodstvom (Predsjedništvo HDZ-a se u razdoblju prije izbora nije sastalo čak tri mjeseca ?!)
donijeti neke sasvim pogrešne odluke kao što je prije svega prijeizborna koalicija s Hrvatskom građanskom strankom Željka
Keruma u 9. i 10. izbornoj jedinici. Pripadnici HDZ-a moraju u toj reformi stubokom promijeniti tj. demokratizirati unutarnje
odnose u stranci, te poduzeti njeno idejno restrukturiranje i profiliranje (u pravcu pučke, konzervativne ili demokršćanske
stranke?). Nenad Zakošek, dekan Fakulteta političkih znanosti, opravdano je u intervjuu „Nacionalu“, dva tjedna uoči izbora,
ustvrdio kako je „demokratski nužno da HDZ siđe s vlasti“. Slično tome, treba ustvrditi kako je demokratski nužno da nova
vlast, u vrlo nepovoljnoj ekonomskoj i društvenoj situaciji, intenzivno surađuje sa širokim krugom građana (dakle, ne samo
svojim biračima), medijima i drugim akterima kako bi se uprle sve demokratske i rodoljubne stranke ove zemlje u suzbijanju
njenih zaista golemih teškoća. Razumijevanje za te teškoće i spremnost za suradnju, s druge strane, trebaju bez obzira na žrtve
izražavati i građani te različiti politički i društveni akteri. U suprotnom nova Vlada nema velike šanse za postizanje sudbinski
važnoga uspjeha u nastupajućim ekonomskim i društvenim reformama, zbog kojih će biti i znoja i suza. Toga je najvjerojatnije
svjestan i Zoran Milanović, kojemu se možda ovih dana „vrti“ u glavu sljedeća misao Winstona Churchilla: „Mogu spasiti Englesku od bilo čega, osim od nje same“.
|
